Za tatu koji živi sam Dolce Gusto se pokazao sigurnijim od džezve na štednjaku
Tata ima 79 godina i od mamine smrti živi sam u kući kod Požege. Prošle zime dvaput je zaboravio džezvu na plinu. Drugi put ga je susjeda našla u vrtu dok je kuhinja bila puna dima. Tada smo brat i ja zaključili da mu treba nešto što se samo gasi, pa je izbor pao na Dolce Gusto koji smo vidjeli kod prijatelja.
Tata se isprva bunio. Rekao je da pedeset godina pije kavu iz džezve i da ga nećemo sad učiti nečem novom. Pristao je samo pod uvjetom da mu plin ostane za kuhanje ručka. Tako je Dolce Gusto dobio mjesto na polici pokraj štednjaka, a džezva je otišla u ladicu.
Odabrali smo najjednostavniji model s jednom polugom. Nema ekrana ni izbornika, samo se stavi kapsula i pomakne poluga dok ne dosegne oznaku. Aparat se nakon rada gasi sam, i to je bio glavni razlog kupnje. Za tatu je Dolce Gusto bio prvi uređaj u kuhinji koji se ne može zaboraviti upaljen.
Kapsule sam isprva kupovala za cijeli mjesec i slagala ih u kutiju po danima, kao lijekove. Nakon dva tjedna tata je rekao da to nije potrebno i da sam zna koliko pije. Ispalo je da mu je jednostavni Dolce Gusto vratio sigurnost, pa je počeo i sam kupovati kapsule kad ide u trgovinu.
Susjeda koja ga obilazi rekla nam je da joj je laknulo. Više ne mora gledati kroz prozor ima li dima. Njoj je tata sada ponosno skuhao kapućino i pokazao kako radi, kao da ga je sam izumio. Mislim da mu je Dolce Gusto dao i nešto čime se može pohvaliti gostima.
Brat je izračunao da tata na kapsule troši oko 25 Eur mjesečno, što je više nego za mljevenu kavu. Ali mirnoća koju nam daje Dolce Gusto vrijedi puno više od razlike. Kad nazovem ujutro i pitam je li popio kavu, više ne strepim od odgovora.
